Svaka vrsta meda ima posebna svojstva, a u svijetu su poznati malteški (Malta duguje i svoje ime medu), zatim grčki, med iz Bretanje itd. Svaka vrsta meda ima karakterističan buket mirisa, ukus, boju, gustinu, način kristalisanja i - ljekovita svojstva. Med tamnije boje obično je bogatiji mineralnim materijama od svjetlijih vrsta meda, mada je za mnoge svjetliji med privlačniji. Današnja medicina se slaže sa tvrdnjom da je med više nego poseban, ali samo ako ispunjava dva uslova: da je potpuno prirodan, bez dodataka, i da je cijeđen na hladno, odnosno vrcan, a ne topljen.

Ako je med vještački, ne vrijedi trošiti riječi o njemu čak ni kao o namirnici, a i prirodan med ako je previše zagrijavan, dolazi do gubitka fermenata. Kada se to dogodi, med postaje samo kalorična namirnica, ali lijek više nije. Svaki prirodni med se kristališe i to mu nije mana. Ako se po svaku cijenu želi tečan med, onda se mora strogo voditi računa o temperaturi otapanja.

Med se prodaje u obliku žitke mase. Međutim u trgovini se sreće i kristalisan (ušećeren) u zavisnosti od vrste meda, neki će kristalisati ranije a neki kasnije. Bagremov med može da zadrži žitko stanje i do 3 godine, dok livadski (cvijetni) med kristališe već kroz 3-4 meseca, suncokretov med već posle dvadesetak dana a med od uljane repice za manje od nedelju dana.