Pozovite nas

+387 61 653 437

Med - Božiji dar - Domaći med i proizvodi od meda

O medu

Med se prvobitno koristio kao hrana. Čovjek ga je nalazio u dupljama drveća, u gnjezdu divljih pčela, u ulazima u pećine i u pukotinama stijena. Sa razvitkom civilizacije med se koristio ne samo kao namirnica već i kao ljekovito, kozmetičko i konzervirajuće sredstvo. Med je izvanredna namirnica izuzetne hranjive vrijednosti, a nije podložna kvarenju. Tome svjedoči činjenica da je pronađen u egipatskim piramidama u zadovoljavajućem stanju nakon hiljada godina. Med je namirnica koja je prirodna i koja se još uvijek nikakvim industrijskim putem ne može stvoriti niti dotjerivati jer svako i najmanje dodavanje nekog sredstva čini da med nije med.

o medu 1

Priroda je bogata ogromnom količinom biljaka cvijetnica (samoniklim i kultivisanim) čiji cvjetovi pomoću specijalnih žlijezda nektarija na svojim cvjetovima ili izvan njih izlučuju slatku i mirišljavu tečnost – nektar. Nektar svojim mirisom, a cvijet svojom bojom privlači pčele kako bi bio izvršen proces oprašivanja.

Tom prilikom pčele prikupljaju i nektar. Prikupljeni nektar u mednom mejhuru pčele sekretom svojih pljuvačnih žlijezda otpočinju razlaganje složenih na proste šećere (fruktozu i glukozu). Taj proces razlaganja nastavljaju i prihvateljice unutar košnice u svom želucu. Kad prerada bude djelimično završena u mednom želucu prihvateljica, nektar biva deponovan u ćelije.

Dvije stvari moraju da budu urađene da se nektar pretvori u med. Prvo, vodeni sastojci moraju biti smanjeni do ispod 20% da se izbjegne fermentacija. Pčele to postižu izlažući male količine tečnosti toplim i dobro provjetrenim dijelovima košnica. Drugo, saharoza u nektaru je pretvorena u glukozu i fruktozu dodavanjem enzima preoblikovanim proizvodima pčelinjih žlijezda. Krajnji rezultat je hrana napravljena od dehidriranog nektara – meda koji je smješten u zapečaćenim voštanim saćima.

Kada je zapečaćen u voštano saće, med je čista tečnost i njegovo skladištenje je model higijenske zaštite hrane. Sav med će se na kraju granulirati, i ovaj proces može biti pokrenut blagim zagrijavanjem meda da se on otopi. Neki medovi su prirodno napravljeni da imaju ukus kao granulirani šećer u medu.

Da bi sakupile kilogram meda, pčele moraju da posjete oko 10 miliona cvjetova ili da predju i do 450.000 kilometara. Jedna pčela je teška desetak grama, a sa jednog sakupljanja nektara, ona u košnicu donese teret koji je ravan polovini njene težine. Računa se da oko 50.000 pčela u jednom letu može donijeti u košnicu kilogram nektara.

Na gore opisani način, med postaje jedina hrana u prirodi koja je već prerađena, te organizam čovjeka tu materiju može iskoristiti na najadekvatniji način. Zato je i moguće da se gotovo svi hranljivi sastojci koje med sadrži apsorbuju još u ustima tj. bez odlaska u želudac. Pri ovome treba znati da se u toku pretvaranja nektara u med u organizmu pčela i sam nektar dodatno obogaćuje raznim fermentima, organskim kiselinama, hormonima i drugo. Zato i med u sebi sadrži više od stotinu raznih sastojaka koji su potrebni za život pčele pa i za ljudski organizam. Iako je med izvanredna hrana, on se u našim uslovima veoma slabo koristi u te svrhe.

Potrebno je poznavati sastav i kvalitet svih vrsta meda, jer samo oni koji poznaju njegovu vrijednost znaju zašto ga treba svakodnevno upotrebljavati. Med je jedna od rijetkih namirnica čiste prirodne hrane koja raspolaže mineralnim sastojcima u onim količinama koje su dovoljne da se sačuva organska ravnoteža.
Med je prije svega gradivna hrana puna sastojaka potrebnih za normalan razvoj, posebno dječijeg organizma, a takodje je veoma važan za održavanje vitalnosti kod starijih lica, kao i za sve one koji se bave fizičkim ili intelektualnim radom. Sa svojim šećerima (ugljeni hidrati), med predstavlja i energetsku hranu koja veoma brzo daje potrebnu snagu i energiju svakom organizmu.

Zahvaljujući velikom sadržaju prostih šećera (voćnih i grožđanih), vitamina, mineralnih materija i dr., med je dragocijena, prirodna, lako svarljiva hrana, koja poslije unošenja u organizam, direktno prelazi u krvotok. Med ima antibakterijsko i antifungicidno dejstvo. Takva svojstva meda, uz njegova hranljiva i ljekovita svojstva, doprinose da med takodje obnavlja tkiva, da uklanja bol, da stimuliše i poboljšava rad srca, da uklanja zamor, da ublažava razne upale, da povećava otpornost organizma, da deluje umirujuće na nervni sistem, da u mnogim slučajevima trovanja ima protuotrovno dejstvo, da reguliše krvni pritisak, da ublažava tegobe u slučaju oboljenja štitne žlijezde hroničnih i akutnih oboljenja disajnih organa, da smanjuje staračke slabosti, da pospješuje oporavak od raznih oboljenja jetre, bubrega, prostate, nervnog sistema, da jača umne i fizičke sposobnosti, itd.

Med je takodje jedna od rijetkih namirnica koja svoje sastojke ne gubi dugo, što nije slučaj sa voćem i povrćem. On je i izvanredan posrednik – prenosna veza izmedju različitih vitamina. Zreli pčelinji med je jedan od najtrajnijih prehrambenih proizvoda. U povoljnim uslovima može se veoma dugo očuvati da se ne upljesnavi, ili uskisne. Praktično se može reći da se pčelinji med ne kvari, a njegova trajnost je u doslovnom smislu riječi neograničena. To potvrđuje i podatak od prije dva desetljeća kada je u ruševinama antičkog grada Pastruma, južno od Napulja, nađeno osam posuda s medom, koji je ostao hemijski nepromenjen i potpuno upotrebljiv, premda je bio star najmanje dvije hiljade godina. Drugi primjer, prilikom raskopavanja egipatskih piramida i razvalina starog Babilona, u grobnicama su nađeni sudovi sa medom koji je bio dosta dobrog kvaliteta iako je prestajao više hiljada godina.

Boja meda je usko povezana sa ukusom i aromom.

Svjetlije vrste meda obično su blažeg ukusa i blaže arome. Od naših vrsta meda poznate su slijedeće svjetle vrste: bagremov, djetelina, lipa, vrbolika, malina.

Tamnije vrste su: livadski med, zlatošipka, metvica i mnoge druge vrste. Tamne su: heljda, crnuša, medljikovac i dr.

Kada smo govorili o nektaru rekli smo da boja, ukus i aroma potiče od nektara, odnosno od sastojaka koji se nalaze u nektaru dobijenog od biljaka sa kojih je sakupljen.
I oblik medenja utiče na boju i aromu meda. Kada je medenje obilno, med će biti svjetliji, i aroma blaža, a kada je medenje oskudnije, boja je tamnija a aroma je jača.
Da su boja i aroma usko povezani, vidi se po tome što se pretjeranim grijanjem medu pokvari ne samo boja već i ukus i aroma. Pregrijan med potamni, ukus mu postaje gorči, a fina aroma nestane. Zato pčelari moraju paziti kada griju med, bilo da sprječavaju kristalizaciju, bilo da otapaju već kristalizirani med, da ga ne ugriju preko 50ºc, i da ga čim postignu tu temperaturu, što prije ohlade. Tako će se spriječiti kvarenje boje i ukusa meda.

Boja meda potiče od: biljnog pigmenta, tanina, koloida, hlorofila i sl. Cijeđenjem meda kroz vrlo guste filtere ukloni se iz meda veći dio sastojaka koji daju boju meda i med postaje svjetliji. Ukus i aromu medu daju eterična ulja koja vrlo lako nestaju iz meda. Pčelari znaju da je med odmah poslije vrcanja – najukusniji i najfiniji med.

Treba da se zna da kvalitet meda, kao i ostalih pčelinjih proizvoda, zavisi od kvaliteta tla sa koga se nektar ubere. Nektar ubran sa degradiranih površina (u blizini velikih dimnjaka, zemljište zatrovano hemikalijama…) ne može dati kvalitetan med.
Najkvalitetniji su oni medovi koje su pčele ubrale na ekološki čistim područjima kao što su udaljenija područja, šume, livade na većoj nadmorskoj visini kao i one koje nisu degradirane.
Pošto med uglavnom sadrži one sastojke koje sadrži i tlo, prirodno je očekivati da će kvalitetniji med u pogledu sadržaja mineralnih sastojaka, nastati poslije ispaša pčela na područjima koja se nalaze iznad ljekovitih banja, mineralnih voda i slično.

Kvalitet meda zavisi i od broja različitih vrsta biljaka sa kojih je ubran nektar. Tako livadski i šumski med spadaju među najkvalitetnije, jer je ubran sa više od stotine različitih biljaka.

Med, kao što je već rečeno, sadrži dosta vitamina. U 100 g meda nalazi se:

  • vitamin B1…. oko 5 mg
  • vitamin B2…. oko 40 mg
  • vitamin B3…. oko 0,5 mg
  • vitamin B6…. oko 10 mg
  • vitamin C…… oko 10 mg

Med se uglavnom sastoji od različitih vrsta šećera, polenovih zrnaca i vode. Prisutni su i enzimi.

Slijedi prosječan sadržaj meda uzet od 490 ispitanih uzoraka uglavnom nekristalizovanog meda:

  • Voda(%)…………….. 17.2
  • Fruktoza(%)…… oko 38.19 mg
  • Dekstroza(%)…. oko 31.28
  • Saharoza(%)……oko 1.31
  • Maltoza(%)…….. oko 7.31
  • Viši šećeri(%)……….. 1.50
  • Neodređeno(%)….. …3.1
  • pH……… ……………….3.91
  • Laktoza (%)……………7.11
  • Pepeo (%)……………. 0.169
  • Azot (%)………………. 0.04

Med kao produkt pčela ima veoma bogat i složen sastav, i kao namirnica mjesto mu je na granici između hrane i lijeka.

Glavni sastojci meda su šećeri koji čine oko 79% ukupnog sadržaja. Na osnovu ovog podatka se i zaključuje da je to pijre svega složena energetska hrana. Od šećera, najznačajniji su fruktoza, glukoza, saharoza, a na maltozu i druge disaharide otpada samo oko 7%. Med se zato i može brzo apsorbovati u organizmu jer sadrži visok procenat prostih šećera.
Viših šećera ima oko 1,5%. Vode u medu ima do jedne petine. U sastav meda ulaze i kiseline: glukonska, mravlja, sirćetna, jabučna, limunska, ćilibarna i mliječna. Njih je 0, 57%.
U sastav meda ulaze i min.materije: gvožđe, bakar, mangan, silicijum, hlor, kalcijum, kalijum, natrijum, fosfor, aluminijum, magnezijum.Iako ih ima u malim količinama svaki pojedinačni je od značajnog uticaja za poneke od vitalnih funkcija u čovječijem organizmu. Na primjer: prisustvo kalijuma i natrijuma omogućuje normalnu jonizaciju i poboljšava rad nervnog sistema. Dalje, većina mikroelemenata koji se nalaze u medu nalaze se u čovjekovoj krvi. Dokazano je da od 24 mikroelementa u krvi, med sadrži 22. Neunošenjem nekih od ovih elemenata (vanadij, gvožđe, kobalt…) narušava se proces krvotoka. Navedenih mikroelemenata ima i u voću i u povrću.
Međutim, med je jedina prirodna tvorevina koja sadrži gotovo 91% svih potrebnih materija za čovjekov krvotok. Zato se i njegovim malim količinama postižu izvanredni rezultati.

Današnja medicina došla je do zaključka da je med dragocjena hrana za čovjeka, od rođenja pa do duboke starosti, u zdravlju i u bolesti. Naravno i tu postoje izvjesna pravila kako, kada i koliko meda treba uzimati, tako da ćemo u ovom dijelu navesti neka od njih:

Već tri mjeseca poslije rođenja, bebi se može davati po pola kašičice meda dnevno, ali obavezno rastvorenog u mlijeku, čaju ili kašici. Kasnije, beba može dobijati i cijelu kašikicu meda uvek rastvorenog u nekoj drugoj hrani. Mališani školskog uzrasta i omladina mogu da uzimaju po dvije kašikice meda, a odrasli i više, najviše do 100g dnevno.

Med se posebno preporučuje rahitičnoj, anemičnoj i slabunjavoj deci, najbolje uz riblje ulje. Kada se med i riblje ulje uzimaju istovremeno bolje se iskorištava D vitamin, a poboljšava se i iskorištavanje nekih minerala.

Mladi koji se bave sportom takodje treba redovno da uzimaju med kako bi brže nadoknadili izgubljenu energiju i dobili sve one zaštitne materije koje su im potrebne.

Trudnicama koje u početku trudnoće pate od mučnine i povraćanja, preporučuje se da uzimaju med rastvoren u mlakoj vodi i upravo to bi im trebalo smanjiti ili sasvim ukloniti tegobe.

Starijim osobama redovno uzimanje meda popravlja funkcionisanje svih organa, vraća im snagu i otpornost na bolesti, pa stručnjaci tvrde da med olakšava starost. Takodje, med obogaćen sa mliječi i propolisom odlaže starenje i tegobe koje ga prate.

U vrijeme kada vladaju infekcije disajnih puteva ili epidemije gripa, med, propolis i drugi.

Da bi se med mogao koristiti u optimalne svrhe poboljšanja zdravstvenog stanja ljudskog organizma, treba razlikovati pravi nektarski od falsifikovanog meda.

Prvi, nektarski med, grade pčele od nektara, a drugi, ‘falsifikovani’ med grade pčele i “pčelari” od šećera.
Prirodni – nektarski med se prepoznaje na više načina. Jedan od njih se sastoji u tome što pravi med prilikom prosipanja pravi neprekidnu nit sve dok poslednja kap ne iscuri, što ‘falsifikovani’ med ne daje.
Prirodna osobina nektarskog meda je kristalizacija. Pravilno se kristališe samo nektarski med. On se kristališe u najsitnije čestice koje su homogene u cijeloj količini meda. Brzina kristalizacije meda zavisi od ujednačenosti temperature prostorije u kojoj je med smješten.

Dobro bi bilo kad bi se med koristio kao dopuna hrane, odnosno kad bi ga čovjek u različitim dobima, posebno u djetinjstvu i starosti, med koristio svakodnevno u malim dozama te na taj način organizmu obezbijedio dovoljnu količinu svih hranljivih sastojaka koja mu je svakodnevno potrebna.
Sve ljekoviti pripravci s medom, kao i slatkiši s medom uključuju med kao zasladjivač, redije nego šećer.
Znači i profilaktičkom dozom meda možemo nadoknaditi svaki nedostatak u ishrani. Med kao zasladjivač životnih namirnica ima ogromnu prednost nad šećerom.

Te prednosti su slijedeće:

  • ne nadražuje zidove želuca i crijeva
  • brzo i lako se asimiluje, tj. glukoza i fruktoza se bez varenja absorbuju u krv
  • upotrijebljen med brzo čovjeka čini snažnim
  • pri liječenju obezbjedjuje veoma brz oporavak organizma
  • najlakši je za pravilan rad bubrega
  • ima laksativno (opuštajuće, smirujuće) dejstvo
  • djeluje smirujuće na nervni sistem.

Važno je znati da je bolje da se med ne uzima kašikicom i direktno guta, jer tako uzet kod osetljivih osoba može izazvati grčeve u želucu. Ako ga ipak tako uzimate stavite ga pod jezik da se lagano rastapa. Kašikica kojom konzumirate med nikada ne treba biti metalna, nego drvana, keramička ili pak plastična.
Najbolje je da se uzima rastvoren u nekoj tečnosti. Zbog nestabilnosti na visokim temperaturama, med nikada ne treba stavljati u vruće napitke, već samo u one koji su se već malo prohladili.

Ono što mu daje posebnu prednost u upotrebi, predstavlja činjenica da ima visoko kaloričnu vrednost i kad se uzima u malim dozama. Treba da bude omiljen i zato što se može koristiti na mnogostruke načine u kombinacijama različitih namirnica, kako za jelo tako i za piće.

X